Ovoga ljeta, od 24. do 27. kolovoza, održan je kamp kateheza prvog stupnja. Dvadeset i devet mladih okupilo se s don Mihovilom Kurkutom u Baškim Oštarijama na Velebitu. Neki od njih započeli su svoj hod u projektu Evo me. Sudjelovale su župe iz Kmana, Kaštel Lukšića, Kaštel Starog, Rijeke, Zagreba i Jastrebarskog. Bila su to prekrasna četiri dana provedena u zajedništvu, razmjenjivanju iskustava, igri i veselju.
Nekima su stariji animatori već prenijeli iskustva i oduševljenja s kampova na kojima su već sudjelovali, no svatko je došao s drugačijim očekivanjima koja su na kraju bila itekako nadmašena.
Dolaskom na Baške Oštarije dočekali su nas nasmijani don Mihovil i animatori koji su već bili stigli na kamp. Uslijedilo je brzinsko pozdravljanje te smještaj u kuću i podjela po sobama. Nakon toga otišli smo u crkvu sv. Elizabete koja se nalazi odmah nasuprot kući. Don Mihovil slavio je Misu i zatim smo provjerili u koje smo skupine podijeljeni. Kod postavljanja i pospremanja pribora i obroka svaki su se dan izmjenjivali limuni, grejpovi, mandarine i naranče. Ubrzo je uslijedila i naša prva Vesela večer. Poslagali smo stolice u veliki krug i pripremili se za upoznavanje koje je bilo prilično neuobičajeno. Svatko se ustao, stao u sredinu i pokazao različit, neviđen pokret i pritom izrekao nekoliko vlastitih osobina. Zatim su uslijedile igre s kojima smo se prvi put susreli, koje smo usvojili i one se danas igraju u našim župama. Tako nas je ona prva večer, ali i svaka sljedeća dovodila do sve većeg oduševljenja i suza radosnica. Druženja su svake večeri trajala sve duže, postajala su sve zanimljivija i skoro nitko nije opazio kako vrijeme brzo prolazi…
Drugi dan započeli smo jutarnjom molitvom i doručkom, a zatim smo se uputili na mali izlet do obližnjeg jezera Filipov kuk. Na pola puta do jezera zaustavili smo se pokraj velikog, širokog i razgranatog stabla. Posjedali smo oko njega i pročitali evanđelje koje govori o događajima nakon Isusova uskrsnuća. Radilo se o Isusovu ukazanju učenicima na putu u Emaus. Nakon pročitanog evanđelja nastavili smo put prema jezeru i šumi jedan iza drugoga razmatrajući evanđelje u šutnji. Kada smo došli do jezera, uputili smo se na drugu stranu gdje je, naravno, bilo vrijeme za novu igru. Tamo je bila šuma kroz koju smo trčali neumornom energijom u dvjema grupama pokušavajući zauzeti protivničke baze. Poslijepodne smo proveli u proslavi svete mise, igrama na zraku, razgovoru o komunikaciji i izradi mostova koje smo poslije jedni drugima predstavili. Večer smo proveli u prirodi i dan smo priveli kraju molitvom krunice u šetnji dvorištem između kuće i crkve.
Program trećeg dana započeo je vrlo slično kao i dan ranije. Upoznali smo jedni druge sa župama iz kojih dolazimo – iznijeli smo njihove potencijale, nedostatke i svoje ideje o tome što se u njima može poboljšati. Toga sunčanog popodneva uputili smo se u razgledavanje sirane, u posjet životinjama i u daljnje upoznavanje velebitskoga krajolika. Jedan od zabavnih, ali i lijepih trenutaka bio mi je na stijeni kada smo, nakon što je netko pri padu kamenčića rekao „nek pada“, svi otpjevali stih istoimene pjesme. Vesela večer toga dana ostavila je još jedan veoma veseo, ali i smiješan trag. Svaka grupa izvela je kratku kazališnu (i doista neočekivano dobru) komedijsku predstavu. Predstavili su se tu noj, pas, cvijet, vodoinstalater, časna sestra, hidroelektrana, boksačke rukavice i ostalo. Međutim, najupečatljiviji dio dana bilo je predivno klanjanje kada smo dobili priliku za razgovor ili ispovijed.
Zadnjega, četvrtog dana mogli smo se posvetiti razmišljanju o vlastitim osobinama i navikama, kao i o odluci o tome na čemu bismo mogli poraditi. Time smo zaključili izvrsno iskustvo na kampu. Nakon toga posljednji smo put zajedno ručali, a zatim smo spremili stvari, pospremili kuću i jedni drugima zahvalili. Posebno smo zahvalili našoj teti kuharici tako što smo joj otpjevali pjesmu Morska vila. Rastanak je, kao što to i inače biva, bio pun emocija. Voljele bismo još jednom naglasiti kako su naša očekivanja itekako nadmašena. Nakon što smo se vratili, svi smo konačno shvatili o kakvom su osjećaju govorili stariji animatori jer smo i sami njime zračili. Prekrasnom ozračju kampa doprinijela je pjesma i molitva. Drago nam je što smo sudjelovale jer se sve što smo navele može iskusiti jedino u kampu. Bilo je neobično posjetiti tolike kuće, domove i župe, ali vratili smo s novim prijateljstvima, iskustvima i znanjem o radu i odnosu kako s odraslima, tako i s djecom. Sve nas je to gorućih srca pripremilo za još uspješniji nastavak aktivnog rada u župama i zajednicama. Evo me! Evo nas!